Mašinko

(2016) Majmun godine
01. Srkijev san 21
02. Zajedno unatrag
03. 041
04. Nijedna moja bivša
05. Monumentalna
06. Rijetka sprava



01. Srkijev san 21

Nedjelja popodne, dosadan je dan
Usnio sam jedan vrlo neobičan san
Sanjao sam nešto, jako mi se svidjelo

Nebo, more, plaža, sami draga ja
Kad odjednom banda crnih utvara
Što je ovo vičem, što mi se to događa?

Na Brijunima
Gađamo Ruse sa francuzima
Bušimo gume sa harpunima
A onda plašimo turiste sa gliserom

S pingvinima
Častimo se finim vinima
Bacamo kokice po kinima
A onda stavimo gavuna na gradele

Pingvini kažu još, vuku moj rukav
Iz Sizifa sada izlazi i Lav
A ja paraliziran, zarobljen u ludi san

Ptice što ne lete spremaju sad pir
S tenkovima remete javni red i mir
Zalijevaju se plavcem, urlaju Gibonnija

Sa špijunima
Pljačkamo mase sa tajkunima
Bježimo onda s milijunima
Igramo čovječe s pijunima



02. Zajedno unatrag

Po gradovima beznađa
i ulicama sna,
kao grčki hramovi –
ruševine tvornica.
Bogovi Olimpa
sada stoluju po muzejima.

Hoću li se skloniti
il' zagristi cijev?
Za jarbol me zavežite
da čujem sirena pjev!
Opojna melodija
opet lebdi nad ulicama sna.

Zajedno unatrag,
barem dva-tri stoljeća!
Treba živjeti bez srama,
bez ideja i razmišljanja.

Po svratištima ludila i
fajruntima dna,
k'o egipatske piramide,
ostaci nekih davnih vremena –
ljudske relikvije,
duhovna sirotinja,
možda ti i ja.

Jednog dana reći će:
vratite nam sve!
Ciglu tad će baciti
u lice empatije, zar ne?
Možda kreću sa dna,
ali gledaju prema zvijezdama.

Zajedno u napad!
Magična je granica
Obmane i straha,
Za raspad sivih stanica.



03. 041

Gledam ti u oči, Zagrebe
Slusam tvoje riječi pijane
Gledam par ispred ataka
Gledam slučajnog junaka
Na usnama tvojim tražim stihove

Gledam ti u dušu starče
Parkove u rano proljeće
Gledam lica ispred kseta
Kakva sreća, mladost, sjeta
Ti si moja škola, Zagrebe

Sva lica što smo znali
Na betonu il na travi
Sada stojimo svi zajedno
Nekad nismo znali kuda
Svakog dana mrtva duda
Sada gradimo gdje dirali smo dno

Prosuo sam riječi na tvoj prag
Te stihove je skladao moj grad
Piše pjesmu smo ti dali
Napisali pa pali
Ujutro se budili sa njim

Sanjao sam Tunu prekjučer
Pjesme, sve te stare zablude
Gdje smo plesali sa vinom
Onda spajali se s tminom
Onda pjevali pod satom uvečer

Gdje smo nekad bili skupa
Sad je samo prazna klupa
I svira neka čudna muzika

Gledam ti u noći Zagrebe



04. Nijedna moja bivša

Znam da ne govoriš suvislo
i znam da ponašaš se suludo;
večeras ne mogu te gledat,
puštam te da padaš.
Jako problematično se vladaš.

Gledam, čekam da te ljute krenu.
Čekam, gledam kako praviš scenu.
Moje riječi odlaze u vjetar,
priča nije bitna.
U vozilu te vozi hitna.

Pljuješ na mene i ja ti to vratim.
Zašto me za sobom
vučeš prema dnu?
A kada te nema, shvatim
da zbog tebe moj dom je tu.

Znam, ne piše u Modroj lasti
da čovjek može tako nisko pasti.
Nalizan, urlam pred svima
da te obožavam,
klečim na koljenima.

Sada svuda tvoje vidim lice.
Da li potrošio sam sve kredite?
Padam, totalno svladan
s klupe na makadam.
Zamišljam tvoje cice.



05. Monumentalna

Imali smo snove, tražili u svemu
Mladost trošili, pa vraćali se njoj
Sve te pijanke i dani, nikad nismo bili strani
Sada plačemo i gledamo u dno

Jedan potez samo, okidač je hladan
Jedno volim te i onda više ne
Pred sudom kraja nema Boga niti vraga
Pritisak i sanjam vječne sne

Pokopaj me kraj Save, nježno spusti moju glavu
Rijeka pjeva da volim te
Iz okova, iz sjene, ostavljamo sve probleme
Dok plovimo u beskraj ludila

Poslovi su stali, prihodi su mali
Garda prije pakla granice
Neka napokon nas skupe, sve poredaju u klupe
S indeksima brišemo si dupe

Ovo su godine divljine, više ne znam svoje ime
Što je dobro, što je zlo, što ispravno
Na zidu stoji natpis koji budi nadu
Inat grada spava al ne umire

Što ćemo sada kada prestali smo lutati
Za koga život dati, a kome vjerovati?
S kime pjevati sve te strofe Lijepe naše
Kad ništa nije naše? Pitajmo tamburaše

Već deset godina ja govorim u nijemom filmu
Nikoga nema, a mi čekamo na red u kinu
S vrha brda sada gledamo u grad što spava
Svjetla se gase, glumci odlaze, a zastor pada

Iz očaja, iz sjene, ostavljamo sve probleme
Dok tonem u dubine bunila
Pismo pišem vladi, mrtvo tijelo sad se hladi
Dobro došli u zemlju ludila

Dok smo se mi zajebavali
drugi zemlju su prodavali
Sada gledamo u bolje sutra

Dok su neki križ svoj nosili
Vi ste zemlju opustošili
Sada stojimo na kraju noći

Ovo je pjesma kojom razbijam stanje
To je pjesma pobune
Ove su riječi moj posljednji vrisak
Protiv apatije
Kao stranci u raju
Mi smo psi što ne laju, kosti slonove
Oni što znaju, nikada se ne kaju
Pjevamo na duhove

Bacam prošlost sad u rijeku
Valovi već dižu pjenu
Iz daljine čujem himnu promjene
Od očaja do bijesa
Tragom trnjanskoga krijesa
Inat grada spava al ne umire



06. Rijetka sprava

Pet grama milerama,
šest grama ljute paprike,
sedam sekretara SKOJ-a,
Lajna stvari lagane.
U fokusu mi samo trice glupe, nevažne.
Više ne znam, frende, oči obnevidjele!

Rijetka sprava, odozada gurni je!
Pukla glava, svakim danom ružnije.

Protekla je rijetka Sava,
savila se teška grana,
nema koga da mi sere,
nema čega da me pere.
Nisu bitni naši snovi ni katarze promjene –
ubacio sam tri poena za smrt vizije.

Rijetka sprava, odozada gurni je!
Pukla glava, svakim danom ružnije.