Invalidova pjesma
Imao sam polje svoje, imao sam život mlad,
orao sam njive rado, pjevao sam pjesme tad.
Sijao sam žitno zrnje, bacao sam fofat-kas,
naraslo je žito divno, zorio je zlatni klas.
Veseo bijah ljeta mnogo, radio sam poso svoj,
jednog dana jeknu truba: Hajd za cara svi u boj!
I ja pođoh, tjerali me, trpjeh mnogo u taj čas,
lomila se duša moja, jecao od boli glas.
Osta kuća, osta njiva, zarđao svijetli plug,
kod općine, u bankama, rastao je dug na dug…
Igrao se vjetrić poljem, ganjao je brata brat,
Otjer’o mi žito zrelo u hambare tuđe - rat.
Za žitom se pomicao i od njive moje slog,
sve polako i polako proždirao Mars je bog.
Za njom pošla i kućica, tražila ih svijetom svud kod fiškala,
u bankama, a na koncu i ja lud. Imao sam polje svoje,
imao sam život mlad, slomiše mi kosti moje, invalid sam eto sad.